1, 1x, x, x2, 2 (18.09.)

Moj je poraz..
Kada gurneš loptu nekome kroz noge, a ja ih skupljam iako lopte ovdje nema.
Lopte koja je davno za mene osvojena.
“Ajd’ sad glavom!” – kao da čujem..
Moj je poraz kad te veseli lavež psa u prolazu natjera da se zaigraš s njim, a ja ne mogu vidjeti njegovo mahanje repom i tvoj osmijeh koji kaže “I ja bih takvog da me čeka doma.”
Moj je poraz što ne bih ni mogla biti tamo da te s njim dočekam.
Radujući se i više.
Moj je poraz kada već u 21h zaspiš uz film, a ja ne znam koji gledaš, pa da zapamtim scenu gdje si stao.
Da onda sutra kažem “Idemo od 47. minute!” i odglumim da ga nisam pogledala do kraja, ljubeći ti zglobove i šake u svakoj sceni za koju pomislim da je zaobilazna.
I poraz je moj što sebe tjeram da uz neki i ja zaspim.
Da tako samu sebe na tebe podsjetim.
Kao da me i ovako previše toga ne podsjeća.
Pjevušenje djevojke na stepenicama iznad mene. (Zar baš tu moraš?)
Oči klinca koji me gleda s očevog ramena.
(Tako ćeš i ti jednom svoje nositi.)
Kaput na prolazniku i ruka njegove žene u džepovima.
(Nečije ćeš ruke i ti tako grijati.)
Moj je poraz kada crveni kofer koji sam prisvojila zapne za rubnik, a ja čujem “Joj, mrvice, jesi smotana.”
I ne zvuči kao uvreda.
“Mrvice..” – i zvuči kao ljubav.
Moj je poraz što tišina ipak tako ne zvuči.
I vrijeđa.
I tješi.
I uspavljuje.
I budi.
I rastuži.
Razveseli.
“Znaš li koji je datum?” – pitam te prije molitve.
“17.” – odgovor ti umišljam.
“Minuta do ponoći.” – tiho nadodam prije nego ti tisuće želja šapnem u jastuk.
I jedno “Jesam li ti u zadnje vrijeme rekla..?”
Moj je poraz što me ne čuješ.
Moj je poraz.
Ali nije ni tvoja pobjeda.