6 mjeseci

Današnji joj je datum poseban i, budeći se, jasno to pokazuje smiješkom.

  1. 06. joj je doktor, palčeve zabijajući u vlastite šake, izrekao rečenicu za koju je i sam jedva smogao snage.
    Nije histerizirala, nije plakala, nije ispitivala zašto, nije se bunila.
    Samo je željela da može prestati čuti jeku izgovorenog “Imate maksimalno 6 mjeseci.”
    Što se uopće kaže na to?
    Računanjem je bježala od stvarnosti.
    Max će za 6 mjeseci biti mjesec dana od svog trećeg rođendana što znači da ga ona za rođendan neće moći grliti, ljubiti i razmaziti ga sa previše poklona, onako kako mame to i čine.
    Neće biti tamo kada 19.01. puhne i zaželi želju.
    “Imate maksimalno 6 mjeseci.” – i dalje joj je odzvanjalo, a ona je samo računala da joj treba barem 7 do njegovog trećeg rođendana, pa barem još 40 da može biti tamo na prvi dan škole. 187 mjeseci do njegove punoljetnosti. Za 350 mjeseci možda bi već mogla biti baka, za 542 mjeseca imala bi zlatni pir s Robertom.
    Toliko bi života, preokreta, radosti i oduševljenja stalo u sve te mjesece, a ona ima maksimalno 6.

Mjesec dana kasnije provukla je prste kroz kosu, kako uvijek čini, a šaka je nakon provlačenja ostala puna vlasi.

Još jedan mjesec kasnije imala je periku. Nije to bila drastična promjena imidža. Perika je bila iste boje i dužine, istih valova, gotovo iste teksture.
Robert se pravio da ne primjećuje iako je bio jedan od onih muškaraca koji su obraćali pažnju na sitnice. Ljubio joj je vlasište, kao da se ništa nije promijenilo, sklanjao joj je kosu s ramena, a onda joj popravljao naramenice, koje su padale sada kad je drastično gubila na kilaži.
Nije više mogla izdržati bolničke mirise, šaputanja poznanika i nenamjerno iritantne “Zašto si toliko smršavila?”.

Mjesec dana nakon toga Robert im je priuštio vikend za dvoje. Daleko od bolesti i previše suosjećajnih pogleda susjeda na koje se nije željela ljutiti jer je empatija pozitivna emocija, ali koje ipak nije mogla podnijeti jer su je, osjećajući njenu bol, podsjećali da je i ona mora osjećati.
Otvarao joj je vrata. Ne jer je slaba, nego jer je to radio od prvog njihovog susreta.
Bezrazložno je grlio njeno napaćeno tijelo. Ne jer joj je trebala utjeha, nego jer je trebala njemu.
Tada je prvi put dao do znanja da primjećuje, tražeći od nje da skine periku. Odbijala je, želeći svom suprugu barem donekle biti podsjetnik na ljepotu koju je inače u njoj vidio. Ali u površnosti ovog smiješnog svijeta, gdje je tako lako ljepotu voljeti očima, on je iskakao iz gomile. Toliko je bila lijepa u svojim djelima, mislima i postojanju, da mu oči nisu bile potrebne da tu ljepotu vidi.
Skidajući periku, skinula je masku koju nudi svijetu, u šutnji govoreći “U redu sam.”. On je palčevima osušio njene obraze, pa joj nježno poljubio vrh nosa. I u ljubavi koju je za nju imao, daleko od svega i svih, tada je i bila u redu.

Mjesec dana poslije, Max je zapeo za neku od igračaka na podu, a onda u padu razderao šaku. Krvi je bilo daleko manje nego suza, pa je sve što mu je tada trebala dati bio zagrljaj. Tek što mu se približila, želudac je izreagirao na nekoliko kapi crvenila, iako joj krv nikada ranije nije smetala. Otrčala je do kupaonice i ispovraćala ono malo što je u sebi imala. Plač je postajao glasniji, vjerojatno dodatno potaknut strahom. Vratila se do njega, a onda ga zagrlila u kleku, znajući da ga više ne može podizati kako je to ranije činila. Očistila mu je ranicu, previla ruku i nešto tiho prošaptala.
“Nije mi rođendan, mama.” – smijao se.
Onda je shvatila što mu je poželjela, voleći ga unaprijed, za sve one mjesece koji joj nisu obećani.
Shrvana se naslonila na zid, pa skliznula uz njega, puštajući suzama da je odvuku u ideje o tome da se s vremenom Max neće sjećati ovog trenutka, a ni nje.

Mjesec dana iza toga, majka joj je gotovo doživjela živčani slom. U uplašenosti da ona izgubi one koje voli, nije primijetila panični strah onih koji iza nje ostaju.
Sa 15-ak kilograma manje, uvukla se majci u krilo, poput djevojčice, a onda satima slušala priče uz koje je ranije bilo toliko ugodno zaspati. Sada, sna se bojala čitavim svojim bićem, znajući da se možda baš nakon ovoga neće probuditi.

Posljednji mjesec koji je imala na raspolaganju svaki je atom snage davala da brine više, da ljubi nježnije, grli češće, razmišlja pravednije, voli snažnije.
Najviše je života u njoj bilo onih dana kada je čekala smrt.

A onda se probudila na današnji datum i smiješkom dočekala njegovu posebnost.
Nije računala koliko mjeseci bi još željela imati, nije računala koliko joj kilograma fali, koliko bi dugu i gustu kosu željela, niti išta slično.
Samo je koračala kroz hodnik, a onda otvorila vrata i zagledala se u malo tijelo na krevetu.
“Heeej, Max!” – dozvala je, a on se protegnuo na krevetu.
Osmijeh mu je odmah zavladao licem, a i ona je svom licu dozvolila isto. Smijala se životu i smijala se smrti kojoj je uspješno bježala već mjesec dana.
A do kada? Tko broji? Pogotovo danas.

“Sretan rođendan, zlato!”