Duomo di Milano

Draga.. Ja,
danas si upravo tamo gdje trebaš biti.

Zamisli, upoznaš nekoga koga poželiš pitati “Gdje si bio do sada?” i samo se nasloniti na njegovo rame.
Prvi put, ali onako, kao da to već radiš iz navike, prepoznajući to mjesto kao svoje mjesto.
Nježno poljubiti to rame da prođe, kao da iz nekog života ranije, znaš da je baš tu boljelo.
Zamisli, otkriješ svoje misli u glavi drugog bića, dok ti krade riječi, a i ti izgovaraš njegove ideje.
I poželiš onako, leđima se nasloniti o njegova leđa, dok u rukama držiš knjigu koju ti je predložio, a on čita onu sa vrha tvoje liste.
Ne moraš mu ni reći emocije koje knjiga u tebi budi, kao što on tebi može, šuteći, otkriti sasvim novu dimenziju.
Zamisli, nekoga samo pogledaš, a onda zažmiriš. I on na sve snove koji se tada probude na tvojim kapcima kaže “Znam.”
Zamisli, netko ti završava rečenice, a ti ga samo želiš pitati “Gdje si bio do sada?”
I tako razgovarate sate koji se pretvaraju u dane, a ti osjećaš kao da su trajali nečiju vječnost.
On ti govori “Lipoto..”, i nitko ranije ti to nije govorio, ali zvuči kao da si čitav život tako zvana. Zvuči kao nešto tvoje.
Gledaš ga i možeš zamisliti kako ti zimi donosi vruću čokoladu u krevet, pa te uspavljuje onime što je on napisao – tebi.
Možeš zamisliti kako ga ti, dok mu pružaš zeleni čaj i čitaš svoje riječi napisane njemu – budiš.
Zamisli, netko te nasmijava, raduje i uči o galaksijama koje nitko ranije nije otkrio.
A ti svemir prepoznaš u tom pogledu i kad zažmiri, sve mu praznine pročitaš sa lica.
I milijun načina da ih popuniš, zaživi na jagodicama tvojih prstiju, dok mu dodiruješ čeljust.
“Znam.” – kažeš mu.
I želiš, čitavim ga bićem želiš pitati “Gdje si bio do sada?”

Ako sada sjediš ispred katedrale u Milanu i širiš ruke, ne na onaj “ne znam gdje da ih stavim” način širenja ruku, nego na onaj “hvala ti, svijete” i “dobro sam” način, onda si upravo tamo gdje trebaš biti.
Jer, život zbilja je niz domina. Morala si puno puta ranije ne biti dobro i gubiti ravnotežu. Morala si padati, rušeći nanovo samu sebe.
Ako se sada smiješ, na onaj iskreni “sve je s razlogom” način, onda si upravo tamo gdje trebaš biti.
Morala si puno puta ranije vjerovati da si u vrtlogu kaosa iz kojeg nema izlaza.
Ali, ako sada grliš vjetar koji ti ide u susret, sjedeći ispred te katedrale, onda si svaki put izlaz pronašla.

Jer, zamisli, pojavi se netko i ne osjećaš kao da ga tek upoznaješ, nego više kao neko prepoznavanje.
I koliko god željela pitati “Gdje si bio do sada?” to nije pravo pitanje.
Do sada, ti si padala, ustajala se, padala nanovo.
Do sada, ti si željela nekome drugom biti dio svijeta.
I neka sila ti je tu želju istrgnula iz prsa, samo da bi sada nekome bila čitav svijet.
Zamisli, sva zla, sve suze, svaki pad, svaka ogrebotina, laž, rana i poraz.
Sve je vodilo do toga da danas širiš ruke ispred katedrale u Milanu.
Zamisli, sve je bilo baš kako treba biti, da bi danas, radosna, mogla pitati..
“Gdje ćeš biti od sada?”