Ciao, Firenze!

Uvijek sam govorila da moje srce nije vezano za mjesto i da prostor ne može biti dom.

Dom znači imati nekoga kome ćeš se navečer vratiti i nekoga tko će se ujutro buditi s tobom.

Dom znači imati nekoga da brine jesi li doručkovao.

I dom znači imati nekoga kome je bitno da odmoriš nakon napornog dana.

Dom znači ne smijati se sam.

Jednom sam rekla nekome da bih za njim išla “..i na kraj svijeta.”

Bravo, sjedni, evo ti 5 iz patetike.

Jer, velika je stvar otići za nekim od doma, zar ne?

Samo što nije. Nije ako nisi vezan za prostor i nije ako tvoje srce ne pripada mjestu.

Volim gradove odakle dolazim i volim gradove odakle dolaze moji roditelji.

Volim i stotine drugih mjesta. I zaljubljena sam u zalaske toliko gradova, da ih ne bih znala ni nabrojati sve.. Ali niti u jednom nisam ostavila svoje srce.

Ali Firenza? Ah, Firenza.

Grad sa najljepšim pogledom na svijetu. Grad koji može učiniti da drhtiš i da ti se cakle oči od ljepote. Grad bez premca, bez konkurencije.

Grad pjesnika, grad “Božanstvene komedije” i grad gdje je rođen talijanski jezik.

(…)

I tako stojim zagledana u ljepotu Firenze i shvaćam da kad bih birala, ovaj bih grad odabrala da mi bude dom.

Ali, dom je nešto sasvim drugo. Dom je imati nekoga da taj pogled dijeli s tobom.

Ili, ako putuješ bez te osobe, onda dom znači imati nekoga da brine jesi li sretno stigla.

I imati nekoga kome ćeš poslati sve fotografije koje si putem snimila (i one koje nisu za tuđe oči).

Imati nekoga kome ćeš oduševljeno pričati o svakom koraku učinjenom bez njega.

Jer, srce ne pripada mjestu. Srce kada dajemo, dajemo čovjeku.

I onda je dom tamo gdje je taj čovjek.

Pa vas pitam, je li strašno kada smo spremni, ne samo za čovjekom, već za svojim srcem i svojim domom “..i na kraj svijeta.”?