How long is forever?

„Mama, koliko jedan dan ima sati?“ – pitao je dok mu je bilo samo šest godina.
„24.“
„A koliko sati u jednom danu ja spavam?“
„8.“ – rekla mu je i dalje ne znajući što je mali pametnjaković ovaj put naumio.
Lagano je zagrizao usnu, znajući već da ga čeka problematičan zadatak. Otišao je u sobu i narednih sat vremena samo sjedio na šarenom tepihu za igru. Ovaj put, to nije bilo zbog igre. Jedva dva-tri puta je uzeo autić, a ostatak vremena, kao da je gledao u prazno. Malo se, šestogodišnje čudo, borilo sa idejama u svojoj glavici.

Puno je trenutaka u životu kada ne radimo ništa. Čak se i ne borimo sa idejama. Čak ih nemamo.
Ponekad, čovjek se probudi i najveća mu je dilema „Doručkovati ili sačekati 10 minuta, pa ručati?“
Sačekati. Po mogućnosti odmoriti dok čeka.
Svaki dan odmarati čekajući i čekajući odmarati, u krug. A kad starost pokuca na vrata, reći da si je gotovo sa oduševljenjem dočekao, jer već si umoran od života. Umoran od odmaranja.

„Vježbala bih, ali nemam kada.“
„Išao bih s tobom u kino, ali danas baš i nemam vremena.” (kao ni prethodnih 4 godine što ti to govorim).
„Da, definitivno se moramo ubrzo vidjeti. Neka kava sljedeći tjedan? Može? Može.“ (tjedan koji nikada ne dođe)
„Ne mogu s vama na nogomet.“
„Ne mogu s vama na odbojku.“
„Raspored mi je pretrpan.“
„Ne stignem u trgovinu. Ne stignem se vidjeti s prijateljima. Ne čitam knjige jer ne stignem. Ne pamtim kada sam pogledao neki film. Ne stignem posjetiti obitelj. Vidjeti prijatelje. Ne stignem pronaći bolji posao, ne stignem napredovati u ovom.“
„Nemam vremena odnijeti prazne boce sa balkona.“
„Kasnim. Kasnim. Cijeli život kasnim.“
„Umorna sam.“
„Umoran sam.“

Probudi se dovoljno rano da znaš da je na redu doručak, jer bi za ručak trebao čekati satima.
Otvori vrata balkona, udahni zrak punim plućima, zahvali na svemu što imaš i baci vrećice pune plastičnih boca dedi koji upravo prolazi i koji ih svaki dan skuplja kod tvoje zgrade živeći od toga. Platit će ti najljepšim darom na svijetu. Zahvalnim osmijehom i riječima „Bog te čuvao, dijete.“
Poput domino efekta, taj će te osjećaj gurati dalje. Otkrivaj trenutke, stvaraj si vrijeme, prilagođavaj ga. Pronalazi prilike.
Nije čovjek umoran od previše, umoran je od premalo. Umoran je od čekanja koje ništa ne donosi.
Ne čekajte trenutak, pođite mu u susret.
Vrijeme je vječno, samo ga mi, sputavajući se, ograničavamo.
Vrijeme je vječno, samo smo mi prolazni.

Nakon sat vremena, vratio se i izgledao je kao da će svakog trenutka zaplakati.
Ogroman teret napao je maleno biće.
„Mama..“ – drhtavo je izgovorio i nastavio kao da mu se cijeli svijet srušio.
„Ja svakih tri dana izgubim jedan dan.“