Jednostavno – Prof.

Prof je ove godine napunio 66.

Malo njih zna da je Prof zapravo rođen 27.04., ali u to su vrijeme svakog dvadeset i petog u mjesecu obiteljima dijelili bonove za kupovanje hrane i sličnih potrepština. Koliko ukućana – toliko bonova. Iako je još bio u trbuhu, njegov je otac slagao da mu je sin već rođen. Tako je u rodnom listu upisan 21.04. I tako su mu narednih 66 godina čestitali 21.04. On je sam sebi čestitao 27.

I imao je tako dva rođendana godišnje.

 

Prof ti je bio jedan od onih ljudi koje ne moraš previše predstavljati.

Voljeli su ga klinci – vodio je pripreme tolikim generacijama hrvača, da vjerojatno ni sam ne bi znao reći koliko je njih prošlo tu školu. A ako je nešto znao, znao je školu hrvanja.
“Srce, ako postoji tisuću tehnika, ja ih znam tisuću i jednu.”

Voljeli su ga studenti – tražio je puno, ali puno je i dao.
“Ako želite labuda, idite na Jarun. Kod mene, morate znati barem za tri.”

Voljeli su ga svi na fakultetu. Nije kod njega bilo razlike, s istim je osmijehom pozdravljao dekana i čistačicu.
“Sve su ti to samo ljudi, srce.”

Voljeli su ga psi. U svakom je periodu života imao minimalno tri.
Voljeli su ga njegovi golubovi. Ponekad se činilo da žive luksuznije nego on.

Svi su ti voljeli Profa, a i Prof je nekako volio sve.

 

On ti je 2013. dobio nagradu za životno djelo. Sve se odvijalo u Lisinskom, a kasnije smo mi najbliži Profu (čuj, mi) išli na neku večeru.
Proglašenje je trebalo započeti u 20:00, a u 19:30 meni je zazvonio mobitel.

“Pa gdje si, srce?!”

“Na putu sam, Prof.”

“Uplašio sam se da si zaboravila.”

“Ne bih nikad.”

I stvarno ne bih nikad.

Kad si klinka, djevojčica u “muškom sportu”, dijete iz malog mjesta u velikom gradu, onda je jako dobro imati Profa na svojoj strani.
Hvalio me, tjerao naprijed, vikao da me potakne, brinuo za mene.
Prof nije imao ženu, a kad bih ga pitala žali li što nema djecu, govorio je da sam ja “srce njegovog srca” i čini se da sam mu, ako ne po krvi, onda po ljubavi, baš ja bila dijete.
A i on je meni ovdje bio očinska figura.

Negdje 2012. su mu dva prijatelja prepričavala uspjehe svoje djece i unuka, a on se smijao govoreći “A moja Jelena vam je..”
Ispod svog brka uvijek je nosio osmijeh i bio je dobro i kad nije bio dobro.
Nije htio da itko brine, nije dozvoljavao da ga išta loše sustigne.
Bio je veseljak, borac, duša i ljudina. Trener reprezentacije. Dugogodišnji natjecatelj, trener i predsjednik hrvačkog kluba Metalac. Profesor na Kineziološkom fakultetu. Ali prije svega čovjek.
Ma bio je jednostavno – Prof.

29.10. Prof me zvao da mi čestita rođendan i ispriča vic.
To ti je Prof, srce mu otkazuje, život ga sustiže i prestiže, ali on priča vic, smije se i – dobro je.

Prof ti je imao srce veće nego listove, a ako znaš Profa, znaš da su to bili zbilja veliki listovi.
Danas, 6.11., to je srce odustalo.

Prof je ove godine napunio 66, ali to je čovjek koji je imao dva rođendana godišnje.
Valjda zato i je ostavio trag kao da je živio 132 godine.

Puno je velikih, ali samo je jedan najveći.
Puno je profesora, ali samo je jedan – Prof.

 

Počivaj u miru.

Srce tvoga srca.