Make a wish.

Ima tih nekih želja koje inače ne izgovaram jer bi izgovoriti ih naglas učinilo da postaju stvarnije, a onda bi njihovo neostvarivanje moglo napraviti prazninu kakva u šutnji ne nastaje.

Vidiš, danas mi je rođendan.
To je onaj dan koji prisvajamo, nazivajući ga svojim danom.
Tako je ovo moj dan, mojih 24 sata, mojih 1440 minuta, mojih 86400 sekundi.

Od prve je sekunde rođendan krenuo onako kako treba krenuti. U zagrljaju najboljih prijateljica koje samo pogledaju i ne moraju iznova izgovoriti što ti žele. Jer znaš. Ipak su one tu još od šestog rođendana, pa bi bilo zabrinjavajuće da do sada ne postoji čitanje misli na nekoj razini.
Kroz dan, provuklo se tu još puno zagrljaja, divnih poruka, želja i riječi.

Rekli su mi da sam vila.
Nazvali su me objašnjavajući da poziv vrijedi više. Ali nije poziv bio taj koji vrijedi više, nego želje koje su izgovarali dok sam suznih očiju slušala.
“Da ti jednom vrate onoliko ljubavi koliko ćeš dati.. A znam da ćeš dati puno.”
Rekli su mi da sam im draža spisateljica nego Ivana Brlić – Mažuranić.
U nečijim sam očima ispala svijetla točka, a to je učinilo da na trenutak možda zbilja zablistam.
Iz Pariza su poželjeli prijevod romana. I iako su to upakirali kao želju sebi, bila je to velika želja – meni.
Divna djevojka mi je poželjela “Dovoljno.” i to je valjda tajna svega koja i nije toliko tajnovita.
U onome što imaš – imati dovoljno.
Mama me zagrlila u 18:35 jer je to točan trenutak koji je navodno moj, ali nekako mi se više čini kao njen. Pa sam ja nju zagrlila snažnije.

Uz želje, dobila sam divne stvari, čija je vrijednost velika baš zbog toga što je sve dano s razlogom.
Dobila sam nekoliko obećanja, puno iskrenosti, topline, pažnje, smijeha.
Dobila sam popodne uz društvene igre i one najbitnije ljude za koje se usuđujem upotrijebiti “uvijek”.
Jer jesu, uvijek su ovdje.
Dobila sam večer uz obitelj, mamine prste u kosi, povratak u djetinjstvo i “Ti si najdivnije dijete koje sam mogla poželjeti.”
Dobila sam “Seko, nisam znao da si toliko pametna.”, a i u tome ima dosta posebnosti, naročito kada je izgovoreno od strane osamnaestogodišnjaka. I naročito kada za sobom dovlači smijeh koji tjera sve buduće tuge.
Još uvijek preostaje nekoliko sati do ponoći i znam da postoje riječi koje mi tek trebaju biti izgovorene, želje koje tek trebaju biti poželjene.
I jedno “Želim ti čestitati zadnji.” koje će mi poslati prijatelj u 23:59, jednako kao i prethodnih 7 godina.

86400 sekundi će isteći. Isteći će mojih 1440 minuta, mojih 24 sata.

Ali.. Isteći će u 23:00.
Jer, prethodne smo noći vratili sat. Kupili smo – vrijeme.
Učinili smo nevjerojatnu stvar koja meni danas poklanja dodatnih 3600 sekundi, 60 minuta.
Jedan sat.
A u jednom satu, mogu se dogoditi čudesa.
Zato, u onom jednom satu, ja ću izgovoriti one želje koje inače ne izgovaram i time ih učiniti stvarnijima.
Možda će svojim neostvarivanjem stvoriti veliku prazninu.
A možda će se, jer su zaželjene u 25. satu ovog moga dana, u inat svemu i ostvariti.
I onda ništa više neće biti prazno.