Neće biti bolje.

Od kada pamtim, bio je jedan od oni ljudi koji nose sunce na svojim vječno nasmijanim obrazima i ruke pune zagrljaja za one kojima je isti potreban.

Osim prethodnih godinu dana, kada je svu radost bilo malo teže raznositi drugima jer je nije imao dovoljno ni za samoga sebe.

Danas sam ga srela nakon dugo vremena.

“Tako je dobro vidjeti te bez brade.” – rekla sam mu i iako mi je po godinama mogao biti otac, nije bilo persiranja u našem odnosu.

Osmijeh mu je zavladao licem, a onda su se usne ispravile i izgovorio je samo jedno “hvala” koje je nosilo neke davne razloge.

Prije nego sam nabasala na njega u ovom kišnom Zagrebu, žurila sam da ne propustim jedan od dogovora.

“Stigneš na čaj?” – pitao me i ja sam mogla  reći da ćemo se čuti neki drugi dan, dogovoriti za neki idući put ili jednostavno pričekati ponovni slučajni susret.

Nešto mi nije dalo da to napravim.

“Samo tren.” – zamolila sam, a već u idućem trenutku obavljala poziv kojim sam dogovor na koji žurim odgodila na nekoliko sati kasnije.

“Kako to da si se riješio brade?” – pitala sam dok smo dlanove grijali na vrućim šalicama.

“Prošlo je godinu dana.” – samo je izgovorio ono što sam kao odgovor i očekivala.

Nisam ništa rekla na to, dozvolila sam nam da malo zajedno šutimo. Dobro je imati prijatelja da šuti s tobom i u toj te šutnji razumije.

“Jako si mi pomogla onda..” – započeo je i bilo je jasno da ne planira stati na toj rečenici.

Držala sam čaj u rukama i samo pustila da mi govori.

“Prvih nekoliko minuta ni sam nisam znao što se događa. Bezglavo sam koračao po bolnici, kao da će mi sinuti odgovor na pitanje koje nisam ni uspio formirati. Nisam plakao, nisam histerizirao, nisam radio gotovo ništa. Narednih nekoliko sati mi i dalje nije bilo potpuno jasno. Samo sam znao da moji roditelji plaču, pa sam morao biti jak za njih. Znao sam da mi je žena na svim tabletama za smirenje, pa sam, grleći njeno uspavano tijelo, morao biti jak za nju. Morao sam i kćeri objasniti zašto njen šestogodišnji braco više neće biti s njom, pa sam i tada morao biti jak. Trebalo je javiti svima, trebalo je paziti na sve, trebalo je organizirati toliko toga, da nisam ni imao kada ne biti jak. U onih nekoliko trenutaka koje bi možda i odvojio za sebe, netko od rodbine, kumova, prijatelja bi mi se pridružio govoreći da će biti bolje. Unaprijed su mi govorili da ne plačem, da ne razmišljam, da će proći i da budem jak. Na sahrani gotovo i nisam bio svjestan da je to moje dijete u drvenom lijesu i da ga više neću držati na rukama, uspavljivati bajkama i smijati se s njim i njemu. Izgubio sam se u gomili i u tuđim suzama, u jecajima svoje žene, a njegove majke i u čvrstom stisku kćeri koja me drži za ruku.

Samo budi jak – svi su govorili.
Samo budi jak – ponavljao sam si.

Bit će bolje – izgovarali su mi.
Bit će bolje – i to sam si ponavljao.

Idućih nekoliko sati proveo sam slušajući razne utjehe o tome kako će proći.
I dalje nisam bio svjestan da mu nikada neću pomagati oko zadaće, da neće dolaziti doma krvavih koljena i da mu neću moći objasniti kako to srce boli, a ne vidiš da krvari.
Nisam bio svjestan toga da ga neću učiti kako se vozi auto, da nikada neće otići od doma na fakultet i da neće pronaći ženu koja će mu jednog dana na rukama donijeti radost kakvu je meni donijela njegova majka 6 godina prije toga.

Samo sam pokušavao ostati jak, za svoju ženu, za svoju kćer, za sve druge ljude kojima je trebalo. Pokušavao sam ne kriviti nikoga što mi je uzeo život od života, pokušavao sam ne govoriti da su liječnici trebali znati bolje, da smo mi trebali nešto drugačije.

Samo sam pokušavao biti jak za sve, još uvijek nesvjestan kako za moje malo čudo više nikada neću moći biti jak.
Samo sam pokušavao biti jak za sve, u trenucima kada nisam mogao biti jak za sebe.”

Slušala sam ga i samo puštala da riječi iz njega klize, da emocije iziđu van, baš kako sam pustila i godinu dana ranije.

“Onda sam idući dan naišao na tebe. Stala si ispred mene bez ijedne riječi i mogao sam vidjeti kako ti se oči cakle. Suze su iz njih krenule, u prvi tren polako, a onda nekontrolirano. Svo si naše prijateljstvo pokazala u emociji koja je iz tebe izlazila. Plakala si kao da si ti ta koja je nekoga izgubila, plakala si osjećajući za mene, sve ono što ja, onako jak, nisam smio osjećati.

Nemoj plakati – ponavljao sam riječi koje su me prethodnih dana proganjale.
Bit će bolje – izgovarao sam ti kako su me naučili.

Ti si zaškiljala i lagano zatresla glavom, a onda me zagrlila snažnije i od jednog zagrljaja koji sam ranije osjetio.

Ali neće biti bolje – rekla si tada.

Mislim da kada izgubiš dijete, nikada ne bude bolje, samo naučiš živjeti s tim i naučiš kako voljeti nekoga koga nema. – objasnila si mi.

Ti si u moru onih koji su me pokušavali utješiti bila prva koja je dozvolila da budem neutješan. Oči su mi se sklopile i tada progurale tisuće suza koje su u sebi čuvale jad i nemoć, ljutnju, prijezir, samoću i gorčinu. Plakao sam znajući da si u pravu i da nikada neće biti bolje. Plakao sam u zagrljaju prijateljice koja mi je dozvolila da konačno ne budem jak.”

Dok je prepričavao naš prošlogodišnji susret, suze su mu klizile niz lice, a i ja sam svoje brisala o rukav.

“Spasila si me, znaš?” – pitao je, a ja sam samo klimnula glavom.

“Jer kad sam pustio da sve iziđe iz mene, ostalo je toliko praznog mjesta. Onda je tu prazninu ispunila samo ljubav prema njemu.”

Popila sam gutljaj čaja pokušavajući doći k sebi nakon svega što mi je rekao.

“Vidiš..” – započeo je, a ja sam se zbog njegovog osmijeha prisjetila kako je uvijek nosio sunce na svojim obrazima.

“Sada znam da voljeti možeš i nekoga koga nema i u toj si ljubavi puštam da ne budem jak. Puštam si da ponekad isplačem sva nedostajanja jer nikada neće biti bolje. Ali učim, još uvijek učim, živjeti s tim.”

“Ja..” – zastala sam.

“U redu je, ne moraš ništa reći.” – rekao je i pogledao me, držeći i dalje šalicu među svojim dlanovima.

“Hvala ti što si mi pustila da u tvom zagrljaju ne budem jak.”

Tada sam se sjetila kako je on uvijek imao zagrljaj za one kojima je taj isti potreban.

Čini se da sam ja zagrljaj imala onda kada je bio potreban njemu.

Zagrljaj i, u trenucima kada nitko nije imao pravo reći da će biti, jedno iskreno “Neće biti bolje.”