Odlazeći – spase te.

Znaš, oni odu.
I ti se pitaš hoće li te itko više voljeti baš tako.
Na taj način te spase. Spase te desetke tisuća pogrešnih buđenja.
Spase te mizernosti koju nude u svojim prečesto zatvorenim šakama.
Spase te hladnoće u kojoj je drugo tijelo predaleko da bi te ugrijalo. Predaleko i prehladno.
Oni odu.
A tebe brine hoćeš li ikoga kasnije voljeti jednako.
Spase te odlazeći.
Spase te od prevara pred kojima slijepo stojiš.
Spase te od laži u koje želiš vjerovati.
Odu.
Oni koji nisu dobri za tebe, uvijek nađu način da te spase.
Spase te od svog nemara i svoje nebrige za koje oduvijek nalaziš izgovore.
Spase te od svoje šutnje na koju se, glupo, navikneš.

I ne mora te nitko voljeti baš tako. Jer, oni te spase, da bi te netko volio bolje.
Jer, jednom kada odu.. Vidjet ćeš da je olakšanje ne voljeti nikoga jednako.
I vidjet ćeš da je one koji dođu tako lako voljeti – bolje.

Znaš, oni odu. I odlazeći – spase te.