Pusti? Pusti.

Jutros sam vodila zanimljiv razgovor sa ženom koja ima veliki utisak na moja razmišljanja.

Uporno smo pokušavale odgovoriti na jedno pitanje.

“Kada pustiti?”

Došle smo do jednostavnog zaključka do kojeg nije teško doći, ali ga do sada nismo izgovarale naglas.

– Nije se neka žena udala jer je on nju tukao. Nije neki muškarac odlučio oženiti nekoga jer je očekivao prevaru. Nisu neki parovi odlučili započeti zajednički život jer su se zaljubili u potlačenost, nemar, nesigurnost, poroke, vrijeđanja i gađenje koje nakon istog ostaje.

Prvih nekoliko sati, dana, čak i mjeseci svatko daje najbolje od sebe i svatko – daje. Na svaki način na koji se u odnosu davanje očekuje. Kroz emocije, fizički kontakt i podršku.

Kao da postoji neki kalendar, u kojem ljudi, sa svakim danom koji prođe, crvenim flomasterom križaju datum. Kao da tim križanjem dozvoljavaju onom pored sebe da budu malo manje ono što su hinili da jesu, a malo više ono prema čemu sve ovo vodi.

Bez da se itko uspije i okrenuti, prekriži se dan u kojem je izrečena prva laž. Ili, u kojem je nešto samo prešućeno. A nije trebalo biti.

Onda se, nekoliko dana kasnije, ponovi nešto slično, i sada više nije toliko strašno jer je idila ionako zaprljanja. Nije bitno koliko će se još naslaga na nju primiti.

Pa se nakon dana punog svađe još jednom ucrta crveni “X” na kalendaru. Prva svađa postane druga, druga postane glasnija, treća svađa dobije oznaku na nekoliko dana, a četvrta sa sobom donese udarac.

Taj “X” bude jedva ucrtan, kao da se izbjegava priznanje, jer “Nije tako mislio.” i “Nije bilo namjerno.”

Prva prevara isto bude ucrtana tankim “X” da izgubi na važnosti, jer “Nije htjela.” i “Žao joj je.”

Desetke prekriženih dana kasnije, neki mali glas govori da je teško i dalje vjerovati da nije bilo namjerno. Teško je i shvatiti kako se uporno ponavlja nešto zbog čega se žali.

Mali glas tada pita “Trebam li pustiti?”

Ali nitko ne odlazi i nitko ne pušta.

Kako i pustiti nekoga koga voliš?

Ali, je li ono što voliš i dalje prisutno ili sada samo voliš sjećanje na ideju o nekome?

Svaki novi “X” udaljava ideju od stvarnosti, a svaka nova stvarnost donosi još masnica izvana i još rana iznutra.

Ali i dalje se samo križa dan po dan na kalendaru.

Još jedna prilika.

Još jedna.

Oprosti.

Još jedna.

Opraštam.

Još jedna.

Dat ću mu mjesec dana da se promijeni. Ako se ne promijeni, pustit ću.

Dat ću joj još vremena da shvati. Ako ne shvati, pustit ću.

Dan po dan.

Iznova.

A iza svakog križanja stoji jedno oprosti na tri udarca.

I iza svakog križanja stoji jedno oprosti na novu prevaru.

Novo opraštam za samoću, opraštam za ružne riječi, opraštam za nemar, opraštam za psovke, opraštam za vrijeđanja. Opraštam.

I još jedan “X” sa uvjerenjem da će sutra biti bolje.

A onda – Opraštam što nije bolje.

Prije nego dođe dan nakon kojeg nema sutra jer je ovaj put bilo previše udaraca i prije nego dođe večer u kojoj nema tko prekrižiti dan, potrebno je napraviti malo drugačije križanje.

Bez davanja rokova za ispunjenje lažnih obećanja, bez čekanja čitave godine da se nešto promijeni. Bez čekanja šest mjeseci, mjesec dana, tjedan dana ili samo jednog dana da se pusti.

Ako pored tebe nije osoba koju si zavoljela i ako pored tebe nije osoba koju si zavolio – rok za puštanje je sada.

Prekriži.

Ljubav je varljiva, rok za puštanje je kada više ne osjećaš – sreću.

Pusti.