Rječnik stranih pojmova – MaNiR

Imaš tih muškaraca koji su manire izgubili po putu. Ako su ih ikada i imali.
I žena, da se ne lažemo. Ali ja se više susrećem sa prvima.

Subota je, izlazim iz knjižare s dvije nove knjige. Dvoumim se hoću li uz naručeni zeleni čaj započeti sa “Živi mi se” Ingrid Divković ili sa “Mlijeko i med” Rupi Kaur.
Odabirem Ingrid jer je naša spisateljica, a i sama nekako već duže vrijeme idem baš u tome smjeru.
Za naslovnu je odabrala leptire i ne mogu ne ostati zagledana u njihovo šarenilo.

Prekida me zeleno svjetlo na mobitelu i iz tko zna kojeg razloga, čitam poruku prije čitanja knjige.
Novi zahtjev na Messengeru od XYZ.
“Sad ću ti reći što bih ja tebi radio..” – piše mi “muški”.
Prije nego sam i uspjela procesuirati što se događa, ĐŠŽ mi piše “Lako je tebi uspjeti kad izgledaš tak.”
Hvala ti, ĐŠŽ, ovom prilikom. Dobro je znati da izgledam – tak.
“Bolje se drži kuhače.” – piše idući i ne znam koju kombinaciju slova da stavim uopće, možda KHČ.
Pozdrav, KHČ, ne kuham 24 sata dnevno, stignem tu i tamo proviriti iz kuhinje.
“Valjalo bi tebe riješiti.” – novi zahtjev od RIŠ. Bok, RIŠ, nisam križaljka, nisam zagonetka i nisam Sudoku. Ne može me se riješiti.
“Jel bi pisali o tebi i da si ružna?” – tipka mi RŽN, a ja pokušam emocije u sebi usmjeriti da pronađu pozitivno iz tih poruka.

Preispitujem samu sebe i pomišljam na svaki trenutak u kojem sam odabrala nešto jer je lijepo.
Ingrid, bi li tvoja knjiga privukla moju pažnju i da su na naslovnoj gusjenice?

“Znaju li da imaju moć rastužiti nekoga?” – pitam jednog od onih koji tipka muški, bez navodnika i koji manira ima za sve one izgubljene, prilažući mu nekoliko dokaza uz pitanje.
Pitam ga dok mi se ubrzavaju otkucaji, otežava disanje, boli negdje iznutra.
Pitam ga da mi pomogne shvatiti zašto su ljudi nekada pretvoreni u objekt, zašto su žene nekada pretvorene u meso, zašto su muškarci nekada pretvoreni u isto.
“Ali oni nemaju moć. Samo je ti imaš.” – piše i podsjeća me na stvari koje znam, ali na koje je ponekad teško podsjetiti sebe.
“Ali ja bih da shvate koliko je ružno kada tako pišu. Ja bih da shvate da sam samo djevojka koju to dira i kada ne bi smjelo.”
“Možeš li napraviti nešto da djevojkama koje dolaze nakon tebe pišu manje “muški”, a više muški? Možeš li napraviti išta da shvate?” – pita i skreće mi pažnju na bitnije.

Dragi XYZ, ne zanima me što bi mi radio.
ĐŠŽ, tebi sam već zahvalila što izgledam – tak, ali hvala još jednom.
KHČ, nisu sve žene rođene da kuhaju. Neke su postale astronauti, neke znanstvenice, neke spisateljice, a neke – kuharice. Pročitaj “Priče za laku noć za mlade buntovnice”.
RIŠ, ja sam samo djevojka. Ne može me se riješiti. I to ne zato što su žene komplicirane, nego jer se ljude ne rješava.

“Ako te ovo ne oraspoloži, neće ništa.” – on šalje još jednu poruku uz najslađu fotografiju na svijetu. Gledam fotografiju i shvaćam da je meni lijepa jer je on na njoj, a on je lijep iznutra.
On, takav, sačinjen od manira koje su drugi izgubili putem.
Bio bi lijep i da potpuno drugačije izgleda.

Dragi RŽN, nadam se da bi.

Kao što bih ja knjigu “Živi mi se” kupila i da su na njoj gusjenice.
Jer koliko god to bio klišej – ljepota zbilja dolazi iznutra. Između predivnih korica, između onih manje predivnih. Iza svih vanjština, iza svih maski.
I čitat ću “Živi mi se” u ovom svijetu gdje imaš ljudi koji su manire izgubili po putu.
I – živjet ću.
Nasmijana – jer ih neki izgubili nisu.