Si, si. Verde.

Znaš ono kada u nečemu nisi baš dobar, deda se svojim oduševljenjem potrudi da se osjećaš kao zaposlenik NASA-e? I time u najmanju ruku kao heroj.

E, vidiš..

Moj deda dobije mobitel, pomislim da ću u njegovim očima biti heroj kada mu objasnim kako provjerava stanje računa ili kako sprema broj, da Mirko i on mogu razglabati o markicama kad ih je volja.. Ali, deda već tipka poruke bez gledanja, iako je s njegovim ćevapima od prstiju to izuzetno riskantno, a što se razgovora tiče, markice telefonski s njim izmjenjuje i Maria iz Portugala. Na nekom improviziranom talijanskom i engleskom koji je počeo učiti sa 70. Ni tu nisam bila neki poseban heroj. Donijela sam rječnik, on je rekao Grazie, onda je rekao Thank You, pa je izvukao iz Merci iz ormara.

Moj deda, obiteljski šaljivac, a svjetski čovjek.

Mislila sam da ću heroj biti kada sam mu poklonila laptop i naučila ga da popis svojih markica spremi i na CD ili usb.

– Što ti je draže, deda?

– A jel mogu ja imati onaj Dropbox?

Naravno, deda moderan, ja kaskam za njim.

Nisam se proslavila ni sa objašnjavanjem worda. Deda je već napisao čudesne činjenice o zemljama pred kojima bi se udžbenici iz povijesti i geografije mogli sakriti.
Ja nisam nikada bila nešto dobra što se tiče povijesti i geografije, ali sam zato uvijek imala njega.
Nisu ga pozvali u Milijunaša, koliko god se puta prijavio, kao da su znali kakav je kapacitet tog vječno nasmijanog entuzijasta.

Voljela sam se gubiti među silnim policama knjiga u njegovoj kući i slušati ga kako nabraja činjenice koje je učio u školi i za koje nisam mogla shvatiti kako ih preko pola stoljeća nije zaboravio.

A najviše sam voljela onu iznova prepričavanu:

“To je bilo u Firenzi nešto malo nakon drugog svjetskog rata. Tada je prezime u papirima već  bilo promijenjeno iz Castanetti u Kastaneti i to je bio jedan od podsjetnika na rat. Bio sam na mostu Ponte Vecchio koji potječe iz 14. stoljeća i koji je stajao tamo kao jedino mjesto neobilježeno od strane rata. Njega je rat ostavio netaknutog. Mislim da to nije slučajno, nego iz nekog poštovanja prema najvećoj ljepoti koju pamtim..”

Deda je bio heroj u mojim očima, sveznalica, enciklopedija, spužva, osmijeh, zagrljaj, toplina.

I koliko god sam željela ja biti heroj njemu, nije bilo ničega što sam mu mogla otkriti, a da deda ranije nije znao.

 

Nedavno sam ponovno bila u Firenzi, a kad sam se vratila u Hrvatsku, prvo sam posjetila dedu.

Pokazivala sam mu fotografije, a on je svakoj davao dušu nekom od svojih priča.

Prebacivala sam na sljedeću fotografiju, pa na sljedeću, sve dok deda nije svojim ćevapom od prsta vratio na prethodnu.

“Zeleni bicikl?” – uzviknuo je i širom otvorio oči.

“Zeleni bicikl.” – malo sam u čudu potvrdila.

On je ustao prebrzo za svoje godine, dohvatio mobitel, istipkao broj sa pozivnim +39, a onda hodao po prostoriji poput Baltazara dok ja nisam shvaćala.

(Ciao, Giovanni. Come stai? … Francobollo … Si, si, verde. … Grazie, Ciao!)

Vratio se s tipičnim osmijehom na svom naboranom licu.

“Bilo je to prije nego si se ti rodila. Giovanni i Anna su me pozvali u Bolognu i…”

“Jako volim te tvoje priče.” – govorila sam dok mi je on prepričavao potragu za zelenim biciklom koju je davno doživio sa starim prijateljima.

“Voljela bih da nekada ja mogu biti heroj tebi koliko si ti heroj meni.”

“Znam, zlato.” – a onda mi je u zagrljaju priznao tajnu svog nezaboravljanja.

“Zbog toga koliko ti voliš slušati moje priče, ja ih se puno lakše prisjećam. To tebe čini mojim herojem.”