Srce moje – veliko.

Kako je to imati “malu seku”?
“Živjela si bez njega čitav život.” – povlači mi glavu u svoje krilo, kao da smo u nekom ludom svemiru gdje je ovaj put ona starija.
“A bez mene nisi živjela nikada.” – govori i smije se.
“Dobro, ajde, možda one četiri godine, ali to se ne računa jer tada nisi ni mogla znati koliko ti nedostajem.” – njeni me prsti u kosi uspavljuju, a ja se osjećam sigurno.
Ludi svijete, kako je ona ta koja za mene brine?
“Hvala ti, miško!” – jedva izgovorim u polusnu.

Tko zna kakve su mi bile one četiri godine bez nje.
Možda bi se, da je i tada bila tamo, skupa zavlačile pod krevet nakon bijega iz kinderbeta.
Možda bi skupa plakale cijelu noć. Možda bi padale skupa i jedna drugoj prstićima pokušale izliječiti krvava koljena.
Možda bi govoreći ga-ga, gu-gu ili na-ne, jedna drugoj zapravo govorile najveće tajne koje bi tada posjedovale.
Možda bi, da je ona od početka bila tu, puzale zajedno, prohodale zajedno, progovorile zajedno.
Ovako, od četvrte sam morala biti velika seka.
Nitko mi nije nikada rekao da u ulogu velike seke ne spada:
– pomozi joj da pobjegne iz kinderbeta,
– gurni je ispod kreveta ako se ne može zavući sama,
– diraj prljavim prstima njena krvava koljena,
– daj joj Cedevitu i Nesquik na žlicu,
– ošišaj je na “lonac” samo zato što ima dužu kosu od tebe.

Povuče mi kosu sa lica, a onda me poljubi u obraz jednako kao prije 20-ak godina kad sam je dresirala sa “Daj mi pusu”.
“Srce moje malo..” – izgovara dok me tješi.
A u meni se uskomešaju ljubav prema matematici, fizici, statistici i – njoj, naravno.
Pomislim da mora biti obrnuto proporcionalno. Nikako drugačije nego tako.
I ako je velika seka – “srce moje malo”.
Onda je mala seka..
Kako je imati “malu seku”?
Duša mi se nasmije od radosti.
Eto tako je..
Kad ti se čini da se sve oko tebe raspada, znaš da si dobro jer te u zagrljaju drži – srce tvoje veliko.