Velik kao dijete.

Ponekad, imamo odgovore na sva pitanja koja su djeca u stanju postaviti. Ponekad nemamo.

Uvijek sam voljela raditi s djecom. Glumila sam dadilju seki, bratu, klincima po susjedstvu.
Trenirala sam male hrvače, plesače, klizače, hokej(na ledu)aše. To me dovelo do toga da sada radim u sportskom vrtiću i vodim značajne razgovore s trogodišnjacima, četverogodišnjacima i onima koji ponosno zaključuju da je njima već pet godina.

Tin je jedan od njih. Tin mora naglasiti da je njemu pet godina, jer u vrtiću, imati pet godina znači biti veliki. I tako, klinci pužu, hodaju, trče, skaču, okreću se, kolutaju, hvataju loptu, bacaju je i odbijaju.

Tin (kojem je 5 godina): “Jelenaaa!”
Jelena (koja nema 5 godina): “Tin, kako to da trenera zoveš – trener, a mene – Jelena?”
Tin (i dalje 5 godina): “Paaaa, ti si mi kao neka najdraža zvjezdica.”

Nema tu nekog kalkuliranja, vaganja, premišljanja i sličnog. Tin misli da sam ja zvjezdica (još najdraža, hej) i Tin to kaže.

Prošle sam godine išla u Veneciju i na nekom od mjesta gdje smo stali, u izlasku iz busa primijetila sam djevojčicu koju su roditelji bezuspješno pokušavali nagovoriti da joj raščešljaju dugu, zapetljanu kosu.

Uporno je protestirala, žaleći se na čupanje, i prebacujući sve na jednu stranu, da pobjegne od češlja. Pomalo umorni od puta, ali i od njenog otpora, prestali su je nagovarati da im dozvoli češljanje. Ona je ipak, za svaki slučaj, rukama čuvala zapetljanu kosu.

“Hej, oprosti.” – obratila sam joj se kao da je velika (izgledala je kao da joj je barem 5, pa je taj pristup bio bitan).

“Možeš li mi pomoći?” – pitala sam baš nju, iako je puno odraslih stajalo sa strane (uključujući i njene roditelje).

Nasmijala se onako kako se smiju djeca kojima pokažeš da vjeruješ da su “velika”.
Ponos joj je zavladao licem jer, pazi, od svih odraslih, ja biram nju da mi pomogne.

Pristala je u trenutku.

Izvadila sam četku iz ruksaka, čučnula ispred nje i zamolila je da raščešlja moju kosu.
Dok me ona češljala, žalila sam se kako me je ranije uvijek čupalo kada sam koristila druge četke i kako sam jako sretna od kada imam ovu koja – ne boli.

Na kraju sam joj zahvalila i rekla da se smije i ona počešljati mojom četkom ako želi.

Gledala je u četku, pa u mene, ponovno četku i ponovno mene.

“Hoćeš me ti počešljati?” – pitala je (očekivano).

Gabi (Gabrijela, ali Gabi) ostatak je putovanja provela u busu pored mene.
Saznala sam da joj je već 6 i pol godina (što znači da je ultra velika), da ima brata, da želi da joj ja sada budem nova sestra (ili barem dadilja, molim te mamaaa), da joj je omiljena boja narančasta (ali samo zato što je i bratu), da zna pjevati na Španjolskom, da..

“Imam ti dvije najbolje prijateljice. Imala sam i treću, ali ona se naljutila kada sam Evi poklonila crtež. Sada više nismo prijateljice jer mislim da ne želim imati prijateljice koje se ljute jer crtaš i za druge prijateljice.”

(Gabi, odakle crpiš takve mudrosti??)

Saznala sam i da postoji jedan dečko koji joj nije dečko, nego simpatija (joooj, Jelena, nije ti to isto).

“A, jel imaš ti dečka?” – pitala je dok smo šetali po Buranu(jer klinci pitaju sve što ih zanima kada ih zanima).

Gledala me ravno u oči i nisam ni pokušala izbjeći odgovor.

“Joooj, Gabi, to ti je jako komplicirano..” – započela sam.

“Nije.” – prekinula me.

Zbunjeno sam je gledala, a ona je izrekla odgovor koji svatko od nas ponekad treba čuti (ja sam ga trebala tada).

“Ili jesi ili nisi.”

Nema tu nekog kalkuliranja, vaganja, premišljanja i sličnog. Veza? – Ili jesi ili nisi.

Koliko god mi bili odrasli, tek kada razmišljamo kao ta djeca, postajemo veliki.

Ponekad, mi imamo odgovore na sva pitanja koja su djeca u stanju postaviti.
Ponekad, djeca imaju odgovor. Bez da smo mi znali da imamo pitanje.